Orest (mitologija)

Za ostale upotrebe, v. Orest (razvrstavanje).
William-Adolphe Bouguereau: Oresta progone Erinije, 1862.
Elektra i Orest na Agamemnonovu grobu
Orest u Delfima, oko 330. pne.
François Bouchot: Pilad i Orest, 19. vek.
Orest i Pilad pred Ifigenijom u Tauridi, oko 330. pne., Louvre.

Orest (starogrčki: Ὀρέστης) bio je, u grčkoj mitologiji, jedini sin Agamemnona i Klitemnestre, brat Hrisotemidin, Elektrin i Ifigenijin. Rođen je pred počekat trojanskog rata i bio je još dete kad se Agamemnon spremao da žrtvuje Ifigeniju.[1]

Homersko predanje

Prema Homeru, Agamemnon po povratku iz Troje nije stigao videti svog sina, jer su ga Egist i Klitemnestra odmah ubili.[2] Osam godina nakon očeva ubistva Orest je došao iz Atine u Mikenu i ubio Egista i zatim svečano proslavio pogreb Egista i svoje majke, a za osvetu koju je preduzeo protiv očevih ubica stekao je veliku slavu među smrtnicima.[3]

Grčka tragedija

Ovu jednostavnu priču o Orestu kasnije su grčki tragičari obogatili raznim drugim detaljima.[4] Prema nekima, Klitemnestra je htela da ubije i Oresta, ali ga je spasla stara dojilja ili sestra Elektra, nakon čega je dečak sklonjen kod svog rođaka Strofija, koji je živeo u podnožju Parnasa, blizu Delfa.[5][6] Tu se Orest sprijateljio sa Strofijevim sinom Piladom. Posle osam godina Orest je krenuo u Arg da se osveti ubicama svoga oca.[1] Prema jednima, na osvetu ga je podstakao Apolon, a prema drugima, Elektra, koja ga je dok je izbivao iz domovine preko glasnika stalno podsećala na očevu smrt.[7][8] Pre no što je s Piladom ušao u Arg, Orest je prineo žrtvu na očevom grobu i tu se sreo i prepoznao sa Elektrom, pa su njih dvoje zajedno pripremili osvetu.[9][10][11]

U kraljevskoj palati Orest i Pilad predstavili su se kao glasnici koje je Strofije poslao da jave Klitemnestri vest o tome da je njen sin Orest umro i da je pitaju želi li da se njegova urna donese u Arg ili da se sahrani u Fokidi. Nakon trenutka žalosti koju je osetila zbog sinovljeve smrti, kod Klitemnestre je ipak preovladao osećaj radosti jer se konačno oslobodila straha od Orestove osvete. Pozvala je u palatu Egista da mu saopšti radosnu vest, a kad je ovaj stigao, Orest ga je ubio, a odmah potom, nakon trenutka kolebanja, usmrtio je i svoju majku.[12] Prema drugoj verziji, Orest je prvo ubio Klitemnestru, a zatim Egista, i to na mestu gde je ovaj nekad ubio Agamemnona ili van palate dok je prinosio žrtvu nimfama.[13][14]

Oresta su zbog materoubistva odmah počele proganjati Erinije, boginje osvete. Po Apolonovom savetu Orest se sklonio kod žrtvenika u Delfima, a sa svih strana okružile su ga Erinije; prizor je bio tako strašan da je i sama Pitija pobegla iz hrama. Apolon je u Delfima očistio Oresta od greha,[15] ali Klitemnestrina sen nije mirovala i podstakla je Erinije da ponovo krenu za Orestom, pa se ovaj, opet po Apolonovom savetu, sklonio u Atinu, gde se stavio pod zaštitu boginje Atene.[1] Atinjani su odlučili da se stvar poveri sudu Areopaga i da suđenju predsedava Atena. Glasovi sudija bili su podeljeni, pa je Atena presudila glasavši za Orestovo oslobođenje.[16] U znak zahvalnosti Orest je boginji Ateni podigao žrtvenik na Areopagu.[17]

Neki pripovedaju da je Orest stigao u Atinu u vreme vladavine kralja Demofonta ili Pandiona, i to u trenutku kad su se u gradu slavile Antesterije. Kralj je primio Oresta u grad, ali mu je, kao materoubici, zabranio prinošenje žrtvi i učestvovanje na zajedničkoj gozbi; da se gost ne bi uvredio, postavljeni su posebni stolovi i svako je pio iz svog vrča: tako su utemeljene Hoje (Χοές = "dan vinskih krčaga").[18][19]

Prema drugoj verziji, Orestu i Elektri sudio je narod u Argu i presudio im da moraju sami sebi oduzeti život. Njih dvoje su se za pomoć obratili Menelaju, koji se tada slučajno zatekao u Argu zajedno sa svojom suprugom Helenom i kćerkom Hermionom. Kad im je Menelaj odbio pomoći, Orest i Elektra uhvatili su Hermionu i zapretili da će je ubiti ukoliko ne dobiju slobodu. Sukob je razrešio Apolon, koji je naredio Orestu da godinu dana provede u Persiji, da onda ode u Atinu, gde će ga sud oslobiti, i da se zatim oženi Hermionom i vlada Argom.[20]

Prema verziji u Euripidovoj Ifigeniji u Tauridi, Erinije su i nakon presude Areopaga nastavile progoniti Oresta, pa mu je Apolon naložio da donese Artemidin kip iz Tauride. Orest se s Piladom iskrcao na tauridsku obalu nedaleko od Artemidinog hrama. Oni su znali da se u toj zemlji, po nalogu njenog vladara Toanta, svi stranci prinose na žrtvu Artemidi, ali nisu znali da u hramu kao sveštenica služi upravo Ifigenija, sestra Orestova, za koju se mislilo da je već odavno mrtva. Orest i Pilad bili su zarobljeni i odvedeni Ifigeniji da ih pripremi za žrtvovanje. Saznavši da njih dvojica dolaze iz Arga, Ifigenija je poželela da jednoga od njih spase kako bi po njemu poslala vest u Arg da je još uvek živa; odlučeno je da to bude Pilad. No, kad je onda izašla na videlo sadržina Ifigenijine poruke, brat i sestra su se prepoznali.[21][4] Ifigenija je tada pomogla Orestu i Piladu da uzmu Artemidin kip i onda se zajedno s njima vratila u Grčku. Prema jednoj verziji, Orest je pre odlaska ubio Toanta, a prema drugoj, Toant je ostao u životu i krenuo je u poteru za beguncima. Artemidin kip donet je u Atinu, ali su se i drugi gradovi širom grčkog sveta hvalili time da se kod njih nalazi sveti kip Artemide Tauridske.[1]

Nakon Egistovog i Klitemnestrinog ubistva na mikenskom se prestolu nalazio Egistov sin Alet, no Orest je ubrzo i njega ubio i sam preuzeo blast u Mikeni. Kad je umro kralj Kilarab, Orest je zavladao Argom i delom Arkadije, a nakon Menelajeve smrti stupio je i na spartanski presto kao Tindarejev unuk.[22]

Orest je još kao dečak bio zaručen s Hermionom, Menelajevom i Heleninom kćerkom, ali je Menelaj tokom trojanskog rata svoju kćerku obećao Neoptolemu, sinu Ahilejevom. Zato je nakon pada Troje došlo do sukoba između Oresta i Neoptolema, koji se završio smrću Ahilejevog sina. Hermiona je Orestu rodila sina Tisamena, a spominje se i Orestov sin Pentil, koga mu je rodila Egistova kći Erigona.[23][22]

Orest je doživeo duboku starost i umro je u devedesetoj godini života.[24] Pripovedalo se da su pred kraj njegove vladavine na Peloponez upali Heraklidi, predvođeni Heraklovim sinom Hilom, te da su zemlju pogodile kuga i nerodica.[25] Proročište je objavilo da će te nedaće prestati ako se obnove gradovi porušeni u trojanskom ratu i ako se uvede poštovanje tamošnjih bogova. Orest je počeo da sprema koloniste za ovaj poduhvat, ali ga je smrt u tome prekinula, pa je kolonizaciju Troade sproveo njegov naslednik.[26] Prema jednoj verziji, Orest je zapravo umro u Arkadiji od ujeda zmije i bio je pokopan u Tegeji.[27][28] U rimskom predanju kao mesto njegove smrti spominje se Aricij, odakle su njegovi posmrtni ostaci preneti u Rim i pokopani ispred Saturnovog hrama.[29]

Umetnost

Priču o Orestu obradili su Eshil u trilogiji Orestija, Sofokle u Elektri i Euripid u Elektri, Ifigeniji u Tauridi i Orestu. Osim njih, Orestovu sudbinu obradili su u svojim tragedijama i Karkin, Euripid Mlađi, Teodekte i Timesitej.[30]

Na slikanim vazama iz 6. i 5. veka pne. najčešći su prikazi Oresta kako ubija Egista i kako traži zaštitu u Delfima. U zidnom slikarstvu najpoznatija je slika u Kući kitariste u Pompejima, na kojoj su predstavljeni Orest i Pilad ispred Toanta i Ifigenije.[1]

Reference

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Srejović & Cermanović-Kuzmanović 1989, s.v. Orest
  2. Homer, Odiseja, V, 542 sqq.
  3. Homer, Odiseja, I, 30; http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0012.tlg002.perseus-grc1:1.280-1.324 I, 298]; III, 306 sqq; IV, 546.
  4. 4,0 4,1 Schmitz, Leonhard (1867), „Orestes (1)”, Smith, William, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1, Boston, pp. 8 
  5. Pindar, Pitijske ode, XI, 52 sqq.
  6. Sofokle, Elektra 11 sqq; 296 sqq; 1348 sqq.
  7. Sholija uz Euripidovog Oresta, 268.
  8. Sofokle, Elektra 169 sqq; 319 sqq.
  9. Eshil, Hoefore, 22 sqq; 223 sqq.
  10. Sofokle, Elektra 410 sqq; 1223 sqq.
  11. Euripid, Orest 618 sqq.
  12. Eshil, Hoefore, 547 sqq.
  13. Sofokle, Elektra 1495 sqq.
  14. Euripid, Elektra 774 sqq.
  15. Eshil, Hoefore, passim.
  16. Eshil, Eumenide, 479 sqq.
  17. Pausanija, Opis Helade, I, 28, 5.
  18. Euripid, Ifigenija u Tauridi, 947 sqq.
  19. Atenej, Gozba sofista, X, 437c.
  20. Euripid, Orest passim.
  21. Euripid, Ifigenija u Tauridi passim.
  22. 22,0 22,1 Pausanija, Opis Helade, II, 18, 6.
  23. Evstatijev komentar uz Homera, 1749.
  24. Velej Paterkul, Rimska historija, I, 1, 3.
  25. Pausanija, Opis Helade, VIII, 5, 1.
  26. Strabon, Geografija, IX, 2, 3; XIII, 1, 3.
  27. Pausanija, Opis Helade, VIII, 54, 4.
  28. Pseudo-Apolodor, Biblioteka, Epitome, IV, 6, 28.
  29. Servijev komentar uz Vergilijevu Eneidu, II, 116.
  30. Đurić 1988, str. 163

Literatura

  • Đurić, Miloš N. (1988). Aristotel. O pesničkoj umetnosti. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 
  • Schmitz, Leonhard (1867), „Orestes (1)”, Smith, William, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1, Boston, pp. 8 
  • Srejović, Dragoslav; Cermanović-Kuzmanović, Aleksandrina (1989). Rečnik grčke i rimske mitologije. Beograd: Srpska književna zadruga. 

Vanjske veze

Orest (mitologija) na Wikimedijinoj ostavi
  • Orest u grčkoj mitologiji (en)